| < | lipanj, 2006 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Opet sam trudna...
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
trudnabanana@hotmail.com
Trudna banana
Hoću li ikada....?
- 12:04 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
|
Hoću li ikada više u životu biti ludo zaljubljena? Na početku odmah disclaimer, obožavam svog muža i obzirom da sam trudna kao lopta i da me ionako nitko živ ne gleda "na taj način", a ni samnom nije bitno drugačije - nemam nikakve konkretne motivacije za ovo pitanje. Stvar je u poruci koju mi je sinoć poslao bivši dečko. Pretpostavljam da je bila utakmica, bilo je alkohola, nije bilo zanimljivih žena, pa ga je to motiviralo da se javi s hrpom gluposti. Između ostalog me optužio da sam se udala zbog novaca. Pa sad, nije da ta glupost zavređuje pretjerano promišljanje, ali podsjetila me na vrijeme kad sam upoznala muža. I zaljubila se više nego ikada u životu (a zaljubljiva sam vrlo). U tom periodu (zaljubljenosti u muža) nije bilo ničega na svijetu osim njega. Prije nego se išta među nama dogodilo, disala sam, živjela, spavala i mislila samo o njemu. Jedan mail i jedan telefonski poziv bili su mi dovoljni za apsolutnu sreću. Dovoljni da prekinem vezu od 7 godina i upustim se u suludu avanturu (so not like me). Dovoljni da se udam nakon par mjeseci veze. I tad sam, kao i sad, smatrala da takva zaljubljenost nema pretjerane veze s onim što slijedi. Uspješna veza se gradi od nekih drugih materijala. Ali, jao, kako je prokleto dobar taj osjećaj.... Pa pitanje je onda ovo, ako volim svog muža najviše na svijetu, ako mi je naš brak i naša obitelj najvažnija, kolike su šanse da ću ikada više osjećati taj neponovljivi feeling totalne zaljubljenosti...? |
Živa (i zdrava)...
- 11:57 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Evo me nakon, uh, par mjeseci. Imam novi respekt za spisatelje na blogu koji stižu pisati postove par puta tjedno ili češće. Konačno je završila nastava na fakultetu i ja imam malo vremena za šaranje po blogovima i igranje na Internetu. U sedmom sam mjesecu trudnoće (bar mislim, nevjerojatno kako je teško izračunati kada je čovjek u kojem mjesecu) i osjećam se dobro. Trudnoća mi ovaj puta prolazi znatno brže i ponekad mi se čini da nisam fer prema ovoj novoj bebici jer joj se ne posvećujem ni približno onoliko koliko sam se Matiji dok je još bio kvrgica. Doktor je rekao da stiže curica i moram priznati (iako znam da je to politically uncorrect) da mi je drago. Nekako mi je dobra ta kombinacija, iako mi ne bi bilo mrsko niti da dođe još jedan mali princ. U svakom slučaju zvat će se - Marta. Unatoč svim predviđanjima da su sve trudnoće drugačije, da se cure i dečki nose različito i slične bapske priče, meni se čini da su mi trudnoće vrlo slične. Čak mi je i tempo debljanja za sada identičan. Nadam se da porod neće završiti na isti način kao i prvi put. Jako me muče odluke o tome gdje da rodim, u Sloveniji ili u Hrvatskoj. Nemam uopće snage pisati kakve organizacijske probleme imamo, jer se svi kojima objasnim situaciju prime za glavu. Ako netko ima preporuku o zagrebačkim bolnicama, molim savjete. Osim tih organizacijskih problema svako toliko me uhvati cijela serija onih klasičnih trudničkih gluposti od toga hoće li beba imati sve prstiće i toga da znam da nije moguće da ju volim onoliko koliko volim Matiju, do toga hoću li ikada dobiti svoje tijelo nazad i hoću li ikada više stati u svoje traperice (sebično, znam, što mogu). Eto, to je update, do daljnjega... |
Gužva
- 14:31 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|
Sad sam tek shvatila koliko je vremena prošlo... ali zadnja tri puta kada sam se mašila pisanja, samo su mi nekakva kukanja padala na pamet. Ni sad nije bolje. Imam PREVIŠE posla. Muž tvrdi da ja uvijek imam previše posla i da je to moj "state of mind", što je možda točno. Ne znam.... po cijele dane predajem (a kao ležerno je na fakultetu), malo dodiplomski, malo postdiplomski, malo drugi fakulteti, pa sto drugih obaveza. Odlučila sam zato da mi treba pomoć. Ako netko zna dobru tetu, koja zna i želi malo kuhati, malo pospremati, malo peglati i ponekad pričuvati jednog malog klinca - molim javite mi. I držite fige da preživim ovo gužvovito razdoblje (postoje li medicinski dokazi da druga trudnoća traje znatno kraće od prve?). |
Blaženo neznanje
- 09:54 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
Kada sam bila mlađa i kada gotovo nitko oko mene nije imao djecu, znala sam sve o odgoju. Jedna od mojih rijetkih prijateljica s malom bebom dolazila je iscrpljena na posao jer joj je kćer cijelu noć plakala. Pristojno sam odslušala (ja sam vrlo pristojna) i nisam komentirala, ali sam znala – to se meni nikada neće dogoditi. Kada ja budem imala dijete pustit ću ga da plače (ako mu ne bude ništa ozbiljno, naravno) i naučit ću ga da spava, da posprema za sobom, da se ne baca u napadima razmaženosti i slično. Blaženo neznanje. Kada sam bila trudna još uvijek oko mene nigdje djece (rodila sam prva među svojim prijateljicama, s 30 godina…). Uživala sam u svojoj trudnoći. Upravo sam doktorirala. Na poslu sam nakon 7 vrijednih godina zaslužila malu pauzu. Bila sam ludo zaljubljena u svog muža. Trudnoća je prolazila gotovo bezbolno. Bez mučnina, problema, strija i ostalih klasičnih trudničkih poteškoća. Jedva sam čekala da upoznam našu bebicu i da uživanje počne. I onda sam rodila. Svi oni koji imaju djecu znaju da čovjeka ništa ne može pripremiti na roditeljstvo. Čak i ako imate hrpu prijatelja s djecom ili ako imate 7 nećaka i nećakinja. Vlastito dijete je neopisivo iskustvo. Ali da se sad ne zadržavam na rollercosteru emocija (dobrih i loših), na osjećaju najveće zaljubljenosti u životu i činjenici da ništa više nije tako značajno nakon što čovjek dobije dijete. Zapravo sam se željela osvrnuti na to kako sam ja kao mlada majka pustila svoje dijete da plače, naučila ga da spava, posprema, ne jede čokoladu i bude kao iz serije slikovnica o Maji. Matija ima 2 i pol godine. Spava u našem bračnom krevetu. Bolje rečeno – caruje u našem bračnom krevetu. Još uvijek (s gotovo 14 kila) stalno želi biti nošen naokolo. Brzo je savladao imperativ: Nosi me mama, jako me nosi (i onda kao afterthought – pjosim, barem sam ga naučila reći molim i hvala). Razmaženo se baca po podu (ne smijem biti nepravedna – ne prečesto, ali ipak). Ne posprema za sobom osim ako nisam jako inventivna i ne napravim od toga igru. Kada se rodio, u potpunom kaosu koji je uslijedio i za koji sam bila nepripremljena, pokušavala sam uvesti kakav takav red. Dojila sam ga na sat, spavao je uvijek u isto vrijeme, raspored je bio željezan. I eto gdje sam završila. Sad sam opet trudna i znam samo jedno. Drugu bebu dojit ću kad ona želi (uz određene prilagodbe našem zajedničkom životnom ritmu). Ako mi se bude spavalo, uzet ću je k nama u krevet. Ako ne bude spavala uvijek u isto vrijeme, neću se previše brinuti. I ako me neka od mojih prijateljica bez djece bude gledala u čudu, opet ću pristojno prešutjeti, ali ću znati – to će se sasvim sigurno i njoj dogoditi. |
Jesam li nepravedna?
- 12:36 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
|
Idu li i vama na živce vaše svekrve? Ne mogu odlučiti što je politicially correct; da me moja draga mother in law iritira ili da me ne iritira. Ali bez obzira kakav je stav popularniji u diskusiji s prijateljicama, nisam originalna i priznajem – mene moja svekrva užasno živcira. U cijeloj me priči najviše ljuti to što ona zapravo ništa strašno ne radi. Nije jedna od onih žena koje objašnjavaju kako odgajati djecu (ili bar ne izravno). Ne petlja mi se pretjerano u život (i opet ne izravno). Nikada u moju kuću ne dolazi nepozvana (nakon par neugodnih situacija). Nikada ne radi ništa što ju zamolim da ne radi (naglasak na zamolim). Pa zašto ja onda gnjavim…? Moj muž je jedinac (kao i ja) i njegova ga je mama rodila s 18 godina. Pretpostavljam da je tada kao još uvijek klinka imala i neke druge interese osim male zahtjevne bebice. Sad s 50 i nešto rado bi nadoknadila sve te propuštene trenutke. Otišla je u penziju vrlo mlada i danas je prepuna energije i najradije bi svu tu energiju uložila u svog unuka, a mog sina. Ona nema života osim nas (nas je ovdje samo iz pristojnosti, kada bi se mene moglo maknuti iz nas, to bi bilo sjajno). Ona ne želi imati života osim nas. I sad, što tu mene zapravo živcira…? Živcira me svašta (što treba i što ne treba). Npr. živcira me što je svaki naš dolazak u Ljubljanu (živimo pola u Zagrebu, pola u Ljubljani) popraćen ogromnim, dramatičnim predstavama. Suze na dolasku, suze na odlasku, kao da se nećemo vratiti za 10 dana. Smeta me što nakon što dođemo, uzme mojeg sina u svoje ruke (kamo zapravo i pripada) i uči ga stvari s kojima se ja ne slažem. Smeta me što je prisutna u svim sferama mog života i što zna gdje mi stoji veš i koje je boje. Znam da zvuči glupo, znam… Ali ne mogu si pomoći. Ona je, naravno, Slovenka. Prezire Hrvate. Ne otvoreno i ne direktno, ali smatra kako su Hrvati ipak jedan inferioran narod. Zapravo je pomalo uvrijeđena da je njezin sin, doktor znanosti, ugledni Slovenac, oženio jednu bijednu Hrvaticu. To što je i Hrvatica doktor(ica) znanosti, nema neke pretjerane veze, jer tko zna kakvi su ti fakulteti u Hrvatskoj. I ovdje je sad najgluplji dio priče. I moj Slovenac misli da su Hrvati inferioran narod (logično, odgojen je u tom duhu). Ali njemu to opraštam. Naravno svađamo se i zafrkavam ga do beskraja, čak se nekad i ljutim, ali od njega je to OK. A od nje, koja je puno manje eksplicitna u svojim stavovima – ne. Neka mi netko kaže da sam nepravedna. Da postoje gore svekrve. Da pretjerujem. Možda će mi pomoći da steknem bolji uvid u stvari. |
Predrasude
- 12:21 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Udala sam se prije tri godine. Nakon šest mjeseci hodanja. Za Slovenca. Da mi je ikada itko rekao da će tako izgledati moj ljubavni rasplet, ne bih mu vjerovala. Zapravo priča je dosta klasična i stereotipna. Imala sam vezu godinama; voljela sam ga (pa i sad ga volim), ali sve se razvodnilo. Sjećam se da smo ponekad ležali jedan pored drugog i ja sam se pitala što radim pored tog čovjeka. Onda sam otišla na jednu konferenciju i upoznala Čovjeka Svog Života. Potpuno mi je pomutio razum, potpuno. Oboje smo prekinuli svoje duge veze i pali jedan drugom u zagrljaj. Priča je bila kao iz filma i ispričat ću je neki drugi put (da se podsjetim). I tako… Tri godine kasnije – prošla me faza ludila i vidim da moj mali Slovenac ima puno mana. Ima slovenski smisao za humor (oksimoron). Nije društven i ne razumije zašto meni trebaju toliki ljudi oko mene. Nema razumijevanja za moja filozofiranja; dva i dva je uvijek četiri, a ako nije – who cares. Toliko je uredan da to graniči s neurozom. Potpuno je nekritičan prema meni i svom sinu; ja sam ljepša od miss svijeta, a Matija je najpametniji na svijetu (znam da je ova kritika upitna i ne tražim kruha nad pogačom, stvar je samo u tome da bih voljela nekad konstruktivniji pristup, onda bi mi i divljenje značilo više). I tako…. Tri godine kasnije još ga uvijek volim i nikad se ne pitam što radim pored njega u krevetu (doduše ovih dana uglavnom i nisam pored njega, već pored njegove mini verzije koja se dosta neupitno smjestila između nas dvoje). Pokazalo se da osim stvari kojima me osvojio (npr. kada predaje u punoj dvorani uvijek uspije zavesti baš sve, čak i mene koja sam ga toliko puta slušala) ima toliko drugih stvari. Voli me nježno i potpuno. Kreira naš svijet tako da bi meni i Matiji bilo što ljepše. Pokušava shvatiti moj svijet i moja veselja. Iskreno i potpuno uživa u svom sinu. I u meni. Pa tako zaključujem da ne treba biti isključiv i pun predrasuda. Ponekad se možete udati i nakon kratke i intenzivne veze i uspjeti…iako biste prije toga tvrdili da je to nemoguće. |
Ponovo trudna...
- 10:06 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
Trudna sam, trudna sam, opet sam trudna. Rekao bi čovjek da ću nakon prvog puta shvatiti kako to ide. Ali nisam. Pitam se je li majka priroda sredila neko stanje hormonalnog ludila koje ženama zamagli um. Pa sve zaboravimo. Ponese nas trenutak i fascinantna spoznaja da u trenutku možemo stvoriti život. Ujutro se otrijeznimo, ali već je kasno. Kad sam prvi put zatrudnila, nisam pojma imala da sam trudna. Test za trudnoću sam kupila nakon što sam shvatila da stvarno nešto nije kako treba i uspostavilo se da sam u trećem mjesecu trudnoće. Naravno, odmah mi je postalo zlo, počela sam se debljati i jako umarati, ali kad pogledam unazad, zaista nisam pojma imala. Ovaj put sam znala odmah, drugi dan. Tu moram naglasiti da uopće nisam jedna od onih koje su „in touch with their inner self“. Pravi sam izdanak zagrebačke škole psihologije. Vjerujem samo u tvrde, eksperimentalno dokazane činjenice. Ne znam što kažu činjenice, ali ja sam znala drugi dan i obavijestila dragog. On isto nije „in touch with his inner self“, pa tako nije povjerovao mojim uvjeravanjima (pogotovo nakon prvog iskustva), pripisujući to mom vječitom talentu za pretjerano dramatiziranje. Plavi se plusić pokazao nakon samo 10 dana (5 dana prije predviđenog roka). Ne znam zašto ali osjećala sam se pomalo kao tinejđerka koja je prerano zatrudnila. Imam 33 godine, sina od 2,5 godine, dobrog muža, dobar posao, sređeno materijalno stanje, bla, bla. Zašto onda takva panika? Nemam pametan odgovor. Izvijestit ću kako se stvar razvija. |